MegaZine3 requires JavaScript and Adobe® Flash® Player 10

Please ensure you have JavaScript enabled in your browser. Even if you do not have the Adobe® Flash® Player installed, this may allow a fallback version to be rendered.

To install the Adobe® Flash® Player, follow the links below:

Get Adobe Flash Player

If you still encounter problems after installing the Adobe® Flash® Player, from the above link, try this one:

Get Adobe Shockwave Player

Powered by MegaZine3

Tekst & foto Marino Borić Uz sve redovne servise i ostale sigurnosne mjere i sustave koji se danas ugrađuju u moderne UL i certificirane GA zrakoplove, a koji uključuju jaku konstrukciju, raketne padobrane, dvostruke sisteme paljenja i sigurnosne pojaseve, zaboravljamo da piloti i njihovi suputnici doslovno sjede na - odnosno - pokraj spremnika za gorivo Na činjenicu da ovi spremnici ne samo prilikom većeg udesa nego već i kod minimalnih oštećenja trupa ili krila mogu dobiti pukotinu iz koje može početi curiti gorivo gotovo da nitko i ne pomišlja. Tako se i minimalno oštećenje na konstrukciji aviona za trenutak može pretvoriti u vatrenu katastrofu. Naime, jedan UL zrakoplovje zbog problema s motorom prinudno sletio, te je prilikom slijetanja konstrukcija pretrpjela oštećenja. Pilot se nakon tvrcleg slijetanja iz razbijenog zrakoplova sam oslobodio te isti i napustio. No, prilikom izlaska iz zrakoplova je prošao kroz gorivo koje je curilo iz oštećenog spremnika na krilu. Pošto jedna nevolja nikad ne dolazi sama, to se gorivo zapalilo, a vatra je došla do pilota koji je nakon nekoliko dana podlegao zadobivenim opekotinama. Curenje goriva iz spremnika za gorivo postaje sve aktualnija tema i zbog promjene speci- fikacije goriva tj. dodatka agresivnog alkohola koji je u više slučajeva već bio uzrokom nevolja. Sredinom ove godine se u Italiji dogodila jedna nesreća koja nasje nakon cijelog niza sličnih udesa navela pozabaviti se ovim pomalo tabu-problemom kojeg je, kao što je iz našeg priloga vidljivo, relativno lako riješiti. Slična nesreća se dogodila prije četiri godine u blizini Rima, ali s puno boljim ishodom za posadu. Zrakoplovje udario u žice dalekovoda, što je dovelo do loma konstrukcije i pada na tlo, kad se zrakoplov doslovce raspada. Posada je pad preživjela, a pregledom dijelova zrakoplova je ustanovljeno da je jedini neoštećeni dio bio spremnik za gorivo. Što seto dogodilo, što nasje navelo na traženje rješenja? Do požara nije došlo jer su spremnici za gorivo ostali bez oštećenja. Ostatci zrakoplova nakon udara u žice dalekovoda i pada na zemlju - jedini neoštećeni dio je sigurnosni spremnik za gorivo u prednjem dijelu krila (foto M.E.RIN) Spašavanje života sudionika zračnog prometa je bio dovoljan razlog za posjet tvornici koja proizvodi takve spremnike. Dodatni faktor, o kojem donedavno nitko nije mislio je činjenica da se gorivima za automobile kojeg i piloti UL zrakoplova koriste za pogon svojih - modernih zrakoplovnih motora - odnedavno dodaje do 10% alkohola iz razloga smanjenja ovisnosti o naftnim derivatima. OK, to za sada možda uopće ni ne zvuči alarmantno... Ali što reći na činjenicu da se sve učestalije javljaju problemi s čudnim mirisima i curenjem goriva. Izgleda da taj dodani alkohol nagriza odreclene spojeve koji se koriste za zaptivanje spremnika goriva. Posljednji primjer tog problema je star svega mjesec dana. Naime, vlasnici dva upravo proizvedena "Experimental" zrakoplova u Njemačkoj (Pulsar III) su nedugo nakon ulijevanja "novog" goriva primijetili da ono nagriza/rastapa masu za brtvljenje u sprem niku (radi se o tzv. "mokrom krilu", kod kojeg je oplata krila istovremeno i stijenka spremnika). Povijesni razvoj i današnja upotreba Sigurnosni spremnici su rocleni u SAD-u neposredno prije 2. svjetskog rata, i to zbog problema s brtvljenjem spremnika za gorivo u tzv. "mokrim krilima". Naime, zbog velikih vib - racija izazvanih od strane jakih klipnih motora tadašnjih vojnih zrakoplova dolazilo je do propuštanja goriva kroz varove oplate tj. kroz sa zakovicama spojene dijelove oplate krila. Tijekom rata u Vijetnamu je došlo do drugog vala rasprostranjivanja sigurnosnih spremnika jer se gubitak tj. rušenje helikoptera nakon pogotka puščanim projektilom u spremnik goriva nakon ugradnje novih "sigurnosnih" spremnika radikalno smanjio. Do tada je jedan jedini pogodak malokalibarskom municijom u spremnik bio dovoljan za rušenje letjelice. Nakon ugradnje sigurnosnih spremnika iste letjelice su bile u stanju vratiti se u bazu i nakon višestrukih pogodaka. Uovom trenutku mi Enzo izričito i energično objašnjava da sigurnosni spremnici nisu samo sigurniji jer je njihova vanjska stijenka mehanički otporna zbog činjenice da je izvedena od jakog gumiranog platna, već da su ti spremnici u načelu i anti-eksplozivni. To svojstvo su dobili upotrebom specijalne spužvaste ispune koja sprječava eksploziju u spremniku jer je u sićušnim mjehurićima unutar spužve napon benzinskih para (tamo gdje nema goriva kao tekućine) i njihov stihometrijski (volumni) omjer takav da se one ne mogu zapaliti! Zato Enzo svoje spremnike naziva u prvoj liniji anti-eksplozivnim. Takvi anti-eksplozivni sigurnosni spremnici se danas koriste kod većine vojnih mlaznih zrakoplova (Tornado, F104, Bell206, F- 15/16.....), dok ih je u generalnoj i komer - cijalnoj avijaciji gotovo nemoguće naći. Iznimke su npr. u UL svijetu - tvrtke Compact Compositi / Millennium, Golden Car /F30, New Avio... Interesantno je da su se sigurnosni spremnici u drugim područjima – nezamijećeno od široke javnosti - vrlo brzo rasprostranili. Tako npr. vojna i civilna blindirana vozila, ali i automobili i čamci za utrke takocler imaju takve spremnike. Takvi su spremnici nakon poznatog udesa Nikija Laude u Formuli 1 danas obavezni u svim javnim motosportovima. "Ako malo razmisliš", kaže mi Enco, "vjerojatno se nećeš moći sjetiti da se u posljednje vrijeme jedan sportski automobil ili F1 bolid zapalio za vrijeme utrke". U šali (u kojoj ima i mnogo istine) Enzo mi dalje kaže da do pada Concordea i njegovog prestanka korištenja vjerojatno ne bi došlo da je Concorde imao njegove spremnike (navodno se kod prvobitne varijante prije udesa radilo o "običnom mokrom krilu"). Proizvodni proces Enzo i njegov sin Andrea mi u proizvodom pogonu tvrtke M.E.RIN u Capeni pokazuju komplicirani proizvodni proces. Nakon izmjere prostora koji je na raspolaganju za ugradnju spremnika, započinje se s proizvodnjom "mekanog spremnika", koji je samo prototip. Od njega se izracluje prva "čvrsta" forma budućeg spremnika (obično od gipsa ili od stakloplastike). Jedna od specijaliziranih tvrtki koja se bavi proizvodnjom sigurnosnih spremnika goriva, a aktivna je u svijetu (ne samo) sportske avijacije je tvrtka M.E.RIN iz Capene pored Rima u Italiji. Prije svega nekoliko tjedana imao sam mogućnost i priliku posjetiti ovaj specijalizirani pogon gdje mi je vlasnik tvrtke gosp. Enzo Giambartolomei pokazao kako se takvi sigurnosni spremnici proizvode, te me je informirao o (mnogim) prednostima i (nekim) manama. Ujedno me je upoznao i s poviješću takvih spremnika. Posjet tvornici M.E.RIN Enzo Giambartolomei u skladištu "master" uzoraka sigurnosnih spremnika 3. 1. 2. 4. 1.. Spužvasta ispuna spremnika koja ne dozvoljava stvaranje eksplozivne smjese zraka i benzina 2.. Jednokratna-gips forma - početak proizvodnog procesa na nju se... 3.. ... vulkaniziraju slojevi gumiranih tkanina 4.. Giambartolomei junior ispituje nepropusnost spremnika prije isporuke Uz pomoć tog prvog "trajnog"/ master uzorka (čvrste forme) proizvodi se (pozitivna) kopija od gipsa koja se tijekom proizvodnog procesa uništava. Za svaki pojedinačni spremnik je potrebno proizvesti jednu gipsanu formu! Preko te gipsane forme se pozicionira više slojeva gumenih stijenki spremnika (zato je potrebna i forma od kartona) koje se tada vulkaniziraju u autoklavama/ pećima (kao automobilske gume). Prije tj. između više vanjskih slojeva gumiranih stijenki se umeću i metalni okviri za buduće otvore/ spojeve spremnika. Nakon vulkanizacije u auto - klavi (ogromni Papen lonac kakvog vjerojatno imate i u vlastitoj kuhinji) imamo optički skoro gotov spremnik s gipsanom jezgrom. Ta se gipsana jezgra preko noći vodom rastopi i odstrani, a na njeno mjesto se u spremnik umeće jezgra od specijalne spužve koja je skrojena uz pomoć prve kar tonske forme iz velikog bloka specijalne spužve. U zavisnosti od željene karakte ristike rezervoara, koriste se različite vrste spužvi. Jedna važna karakteristika tih spužvastih ispuna je brzina ispuštanja / oslobađanja goriva. Zbog toga ta spužvasta jezgra spremnika ima i važnu sigurnosnu funkciju te se odabire u odnosu na maksimalnu potrošnju goriva motora. Tako, ako i dođe do probijanja opne spremnika gorivo može curiti relativno sporo (određenom - konstantnom brzinom, ne mnogo brže nego što bi motoru bilo potrebno za rad), ali ne u mlazu kao kod probijanja krute stjenke standardnog spremnika. Nakon umetanja spužve, na spremnik se pričvršćuju poklopci, dolazne i odvodne linije te senzori za mjerenje nivoa goriva. Svaki spremnik se prije isporuke u kadi s vodom ispita pod pritiskom te se tek tada na njega stavlja žig sa specifikacijom i serijskim brojem. Na moje pitanje koliko ti spremnici u serijskoj proizvodnji koštaju (moram priznati da sam se pribojavao vrlo visoke cijene, vidjevši koliko je kompliciran proizvodni proces) Enzo mi odgovara: "Cijena serijske proizvodnje je samo oko 20% niža od pojedinačne proizvodnje jer se skoro svaki primjerak proizvodi pojedinačno. Točne cijene je teško dati paušalno", nastavlja Enzo, "jer se oblici i zapremine spremnika bitno razlikuju. Ipak, mogu reći da je za svaki zrakoplovni spremnik goriva potrebno uložiti od 1000 do 1500 eura". Enzo mi s vidljivim ponosom pokazuje svoj najnoviji projekt, spremnik goriva kojeg je napravio za talijanski UL Tecnam P92. Originalni benzinski spremnik kod P92 ima zapreminu od 2 x 30 litara, uz težinu od 3 kg. M.E.RIN-ovi spremnici imaju zapreminu od 2 x 45 litara (moguće je čak 2 x 55 litara) a ukupna težina zajedno s dodatnim karbonskim ojačanjem/zaštitom teži svega 7,85 kg. Pri tome doznajem da je razlika u cijeni malih u odnosu na velike spremnike vrlo mala. Sigurnosni spremnik izrađen za jedan helikopter (lijevo) vanjska aluminijska oplata istog helikopera (desno) Ova veoma komplicirana izvedba (koja bitno pove - ćava zapreminu, stabilnost i sigurnost) stoji 1500 eura po spremniku. Prednost i mane Do sada sam govorio samo o prednostima ovih sigurnosnih spremnika. Kao i svugdje, tako i ovdje ima i nekoliko mana koje su u odnosu na prednosti i sigurnosni aspekt skoro zanema rive. Osim veće cijene mora se uzeti u obzir da se zapremina spremnika za gorivo (ako se ugracluje u isti prostor) smanjuje za 2,3 % tj. za volumen spužvaste ispune. Čak i taj nedostatak se u praksi pretvara u dobitak jer spužva spriječava pljuskanje goriva u spremniku (promjena težišta zrakoplova)! 1. 2. 4. 3. 5. U usporedbi s tzv. "mokrim krilom" sigurnosni su sprem - nici minimalno teži ali su zato bitno lakši od dodatnih metalnih spremnika. Ovi "gumeni" sigurnosni spremnici su bitno manje osjetljivi na mehaničko oštećenje. Ovdje Enzo govori o "neuništivosti", što je nedavno na jednom sajmu pokušao i praktično dokazati. Tako je sa 15 metara visine bacio jedan aluminijski i jedan svoj spremnik istog oblika i volumena (oba napunjeni vodom). 1.. M.E.RIN-ovo rješenje za Tecnamov P92 - malo remek-djelo 2.. P92 rješenje: zaštitna karbonska ljuska, sigurnosni spremnik za gorivo, aluminijska oplata krila (od dolje prema gore) 3.. M.E.RIN-ov spremnik nakon pada sa 15 metara visine je neoštećen. 4.. Ovako izgleda aluminijski spremnik goriva nakon pada sa 15 metara visine. 5.. 30-litarski sigurnosni spremnik nakon 7 minuta vatrenog "pečenja" ZAKLJUČAK Za vrijeme posjeta sam imao priliku vidjeti mnoštvo dijelova poznatih aviona i helikoptera koje su proizvoclači poslali Enzu kako bi mogao uzeti mjeru za svoje sigurnosne spremnike. Izgleda da se mišljenje u krugovima UL proizvoclača polako ali sigurno mijenja. I mi bi kao kupci taj spori proces promjene javnog mišljenja mogli bitno ubrzati. Potrebno je samo da kod sljedećeg susreta s pred stav nicima proizvoclača zrakoplova inzistiramo s pitanjem kada će i oni u svoje proizvode ugraditi takve sigurnosne spremnike. Tvrtka M.E.RIN je prve upite dobila iz 10-ak zemalja, a svoje spremnike za gorivo već proizvode za tvrtke iz Italije, SAD-a i Francuske. Ovdje se i mi kao aktivni i pasivni korisnici zrakoplova moramo upitati da li nam je najnovija opcija iz područja elektronike za naš zrakoplov važnija od vlastite sigurnosti. Sve rizike ne možemo eliminirati ali neke ipak možemo bitno smanjiti. www.merin.it A Primjerci upavo dovršenih sigurnosnih zrakoplovnih spremnika za gorivo Jedan renomirani proizvoclač je u Rim poslao dio trupa zrakoplova da bi mu Enzo Giambartolomei "uzeo mjeru" Aluminijski spremnik je pri udaru na asfaltnu podlogu doslovce eksplodirao te zapljusnuo publiku, dok je njegov sigurnosni spremnik nakon udarca o asfalt odskočio u zrak do visine od otprilike jednog metra, te je ostao apsolutno neoštećen. Čak je nakon tog testa (i dodatne kontrole) uzet za upotrebu kao spremnik goriva jednog automobila za utrke.